PREDSTAVA

Otprilike godinu dana prije svoje smrti, Vesna Parun objavljuje rezime svog  stvaralaštva pod naslovom Ja koja imam nevinije ruke. U predgovoru tog opsežnog asinkronog odabira Vesna kaže: „… uz ovu rijeku jezika, teče iz istog izvorišta i u istom smjeru još jedna, nijema, neobilježena, materinska. Ta rijeka je život sam. To smo ja i moja sudbina kao svemirska zagonetka, etnička jednadžba, biološko-duhovni kaos.”

Iz nepreglednog opusa Vesne Parun koji je kao i njezin život bio, ne samo simbolički, sadržan u dobro poznatih četrdeset vreća i nakon njezine smrti uglavnom nedostupnih (ne)zainteresiranim znanstvenim istraživačima, vladajućim strukturama, kulturnim institucijama, čitateljima i budućim pokoljenjima, nastao  je ovaj tekstualni patchwork jednog osebujnog života koji se odmata na sceni od rođenja poput emocijama nabijene, jednosatne psihoanalitičke seanse. U ispovjednoj, dnevničkoj formi, u prvom licu, u malo poznatim, pjesnikinjinim autobiografskim zapisima razotkrivaju se intimne traume u kojima se ogledamo kao suvremenici zajedničkog podneblja,  istog patrijarhalnog kišobrana, te materinjeg jezika. Tako razgolićen život ovdje predstavlja  temelj kapitalnim djelima poezije koja ne zastarijevaju ni generacijama, već uvijek nanovo nadahnjuju, oplemenjuju, pročišćuju i liječe.

Fotografi: Dario Hacek, Saška Mutić, Sara Moritz, Lasta Slaviček, Domagoj Marković