IVAN LEO LEMO, redatelj

Ivan Leo Lemo, kazališni je redatelj rođen u Splitu, a Akademiju dramske umjetnosti završio je u Zagrebu sa dekanovom nagradom. U 20 godina profesionalnog rada po kazalištima Hrvatske, Srbije, Makedonije, Njemačke i Grčke, režirao je te pisao dramske tekstove ili dramatizacije za oko 70 predstava u svim žanrovima.

Radio je u gotovo svim kazalištima u Hrvatskoj dramske klasike, suvremene dramske tekstove, predstave za djecu, opere i operete među kojima se ističu: Trainspotting, Marlene Dietrich, Traviata, Hasanaginica, Leda, Tramvaj zvan žudnja, Sjećanje vode, Opasne veze, Paraziti, Važno je zvati se Ernest, Životinjska farma, Priče iz 1001 noći, Tko se boji Virginije Woolf, San ljetne noći itd.

Mnoge od tih predstava su nagrađivane te su uspješno gostovale na hrvatskim, regionalnim i međunarodnim festivalima (Italija, SAD, Venezuela, Bugarska, Mađarska, Moldavija, Rumunjska…).

Radio je kao profesor glume u operi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a trenutačno taj kolegij predaje na Glazbenom odsjeku Sveučilišta u Mostaru. Režira sinkronizacije animiranih filmova. Na Hrvatskoj radioteleviziji radi kao redatelj u studiju u zabavnom programu.

Živi u Zagrebu.

U ime duha

„Vesnu doživljavam kao šamanicu. Ona koja spaja svjetove, vidljive i nevidljive. Njezine su riječi terapija za naše emocije i maestral u jedra naše duše. Živjela je u oku tornada u kojem vlada tišina i znanstveno je lirikom opisivala razornu pijavicu koja ju je okruživala sa svih strana. Kao Prospero je razumijevala elemente grube i suptilne materije, a svoje spoznaje nesebično je dijelila. U ritam, u rimu, u sliku, u knjigu, transponirala je vječnost. Vesna je majka svima nama koji se koristimo ovim jezikom.

Materinjim jezikom rekla nam je tko smo i kamo dalje.

Svjesnost je simptom duše u tijelu, a Vesna je bila vrsna dijagnostičarka.

U vremenima kada je svaki čovjek utvrda tajni, marioneta ovisnosti i žrtva tektonskih pomicanja vlastitog nesvjesnog, Vesna je izložila svoj život na pladnju životnog opusa i pokazala kako se radi veliko proljetno pospremanje. Otvorila je stare ormare, pustila je moljce da odlete i sunce da dezinficira prašne karmičke krpe. Izložila se pogledima, često površnim pogledima, i otkad je otišla s ovog kutka planeta i iz svojega tijela, nitko je ni na kakav način nije zamijenio ili se na njezin primjer nadovezao. Ova predstava ponizno pokušava odrżati vatru Vesnina olimpskog duha. Možda nije važno jesmo li u tome uspjeli. Mislim da je važnije inspirirati druge na srodne pokušaje, laboratorijske i opservatorijske pokušaje uvida u Vesnino djelo.
Koristim ovu priliku da apeliram na sve čimbenike struktura nam državnih, na predsjednika, na ministricu, na gradonačelnika i na pročelnika da osobno odu i otkupe, u velikodušnom smislu, Vesninu ostavštinu te da s nje obrišu prašinu (osobno i doslovno), da je sagledaju, razvrstaju, poslože i izlože u nekoj od najljepših zgrada našega grada za primjer pijanoj djeci koja slušaju turbofolk i ne znaju staviti zarez u svojim SMS frazama. Pitanje je života i smrti.

O, Vesna, djevojčice zlarinska, učenice splitska, podstanarko zagrebačka, pacijentice stubička, zrako sunca šoltanska na spomen-kamenu…

Vesna Parun. Kakvo divno ime! Susret joj imena i prezimena, bajkovit i mističan kao iz Priča iz davnine još jedne velike duše našeg jezika.

Zamišljam Vesnu kao Meštrovićevu Povijest Hrvata. Ne zbog povijesti, ne zbog hrvatstva, već zbog arhetipskog majčinstva i zbog sklada proporcija i uspravne kičme i lotosa u kojem sjedi i zbog knjige znanja na krilima. Postoji li kipar koji bi imao nadahnutu ruku i sluh srca da uhvati Vesnu u kamenu i da je u izravnom televizijskom prijenosu u udarnom terminu postavimo u srce glavnog grada ove mediteransko-mitteleuropske parcele umjesto onog čovječuljka s nasilnom sabljom. Pjesnik  perom i knjigom treba pumpati krv žilama „nacije”, a ne ratnik, ban, političar ili činovnik obješen o kravatu, made in (čitaj fonetski) Croatia.
Bi li brački kamen bio uvreda za Vesnu ili bi ga shvatila, duhovita i ovita duhom, kao karmičko poravnavanje s tim otokom koji joj je dao lik za njezinu ljubavnu dramu. Iskupljenje otoka iz svoje kamenolomne utrobe. Iskupljenje djece pred majkom koju smo smjestili u ustanovu, zaboravili nakon smrti i smrti i čija ostavština trune u 40 vreća. Oprosti nam, Vesna, molimo te, oprosti nam, majko.
Da, patetičan sam i volim patetiku i volim poeziju, više ili manje patetičnu i pun mi je kurac (pardon, kufer!) diktata ironije, cinizma, sarkazma, parodije, persiflaže i ostalih aktivnosti ega kojima se proizvode sve veća buka i sve kobnije nepovjerenje i kaos.
Svi znamo kakva su vremena došla. Znamo koje su vrijednosti na snazi i koje su posljedice te društveno-povijesne degradacije. Problem nije, naravno, u igrokazu ekonomskog sunovrata, već u duhovnoj deevoluciji. Materijalisti diktiraju vrstu i tempo životnog plesa (zapravo pogrebnog marša), a pjesnici se ne shvaćaju ozbiljno.
Tom procesu uzvodno plivala je Vesna Parun. Borila se poezijom protiv povijesti. I u toj borbi često je bila mučenica. Ova predstava opisuje njezin križ. Svatko nosi svoj križ, ali Vesnin je i naš jer ga je znala opisati tako da shvatimo da  svi nosimo isti križ. I zato smo braća i sestre. Čovječanstvo. Piksel na kozmičkom sučelju. Pičkin dim.

Poezija će pobijediti povijest. Kad-tad.
Kako bijaše na početku, tako i vazda, u vijeke vjekova.
Amen.
A do tada… Kamen.

Bože, čuvaj nam Vesnu na svim postajama povratka Tebi i baci svoj milostivi pogled i na Vesninu obitelj, podari im zdravlje i sreću.”

Ivan Leo Lemo

TATJANA AĆIMOVIĆ, producentica 

Tatjana Aćimović kazališna je i filmska producentica, sveučilišna profesorica na Odsjeku produkcije Akademije dramske umjetnosti, prodekanica za poslovanje ADU-a, umjetnička direktorica Festivala o pravima djece.

Rođena je u Čapljini 1966. godine. Svoje dvadesete i početak tridesetih provela je u Parizu gdje je diplomirala teatrologiju, izvještavala o pariškoj kulturi za Radio 101, prevodila za kazalište i bavila se isključivo kazališnom produkcijom. Tridesete je provela najvećim dijelom producirajući filmove, a četrdesete u visokom obrazovanju, menadžmentu u kulturi, na području zaštite prava djece i mladih, surađujući na oblikovanju zakonskih okvira za film, te producirajući za kazalište. Prije osam godina, zajedno s UNICEF-om i Uredom pravobraniteljice za djecu, pokrenula je projekt za koji je posebno vezana, Festival o pravima djece. Aktivistica je u borbi za dostupnost kulturnih sadržaja svima.

Na francuski je prevela Krležino „Kraljevo”, „Mrtvu svadbu” Asje Srnec Todorović, kazališnu adaptaciju Ivice Buljana „Kiklop” prema romanu Ranka Marinkovića, „Bure baruta” Dejana Dukovskog. Napisala je dva scenarija za dugometražni igrani film, „Moram spavat, anđele” i „Anka”, prema romanu „Anka Brazilijanka” Mate Lovraka.

U Francuskoj je radila u kazalištima Theatre National de Bretagne, Theatre des Amandiers Nanterre, Theatre Gerard Philippe de Saint Denis i Theatre du Chatelet, surađivala s kazališnim umjetnicima kao što su Stanislas Nordey, Valerie Lang, Christian Colin, Robert Cantarella, Bertand Bossard, Pierre Boulez… Bila je voditeljica Pedagoškog odjela prvog francuskog muzeja za djecu, Musee en Herbe u Parizu.

Svojim, do sada, najvažnijim projektima smatra dugometražni igrani film „Moram spavat, anđele” i dugometražni dokumentarni film „Kralj” Dejana Aćimovića, „Grbavicu” Jasmile Žbanić, međunarodni kazališni projekt u Theatre Gerard Philippe de Saint Denis pod nazivom „Iz cijelog svijeta” prema ideji Valerie Lang, kazališnu predstavu „Kralj Lear”, u režiji Lenke Udovički i produkciji kazališta Ulysses te kazališnu predstavu „Ja koja imam nevinije ruke”, u režiji Ivana Lea Leme i izvedbi Vesne Tominac Matačić u Teatru &TD.

Slobodu i odgovornost nadasve cijeni. Fokusirana je na učinkovitost aktivnosti i akcija, vjeruje da je producentski posao u kulturi poziv i da je iznimno kreativan.

Želja joj je i dalje producirati i upravljati projektima za koje vjeruje da promiču stvaralaštvo i pridonose razvoju građanskog društva. Kao strastvena ljubiteljica filozofije medija i komunikacija, nada se da će naći više vremena za istraživanje i pisanje…

Tatjana Aćimović prva je žena koja predstavlja Hrvatsku u Europskoj filmskoj akademiji.

VESNA TOMINAC MATAČIĆ, autorica dramskog predloška, glumica

Diplomirala glumu na ADU u Zagrebu i već dvadesetak godina djeluje kao slobodna umjetnica. Odigrala niz glavnih i sporednih uloga u kazalištu, na filmu, televiziji i radiju. Surađivala s mnogim kazalištima u Hrvatskoj, uključujući HNK Zagreb, HNK Osijek, INK Pula, DK Gavella, GD Histrioni, Teatar Ulysses, Teatar u gostima, Komorni teatar klasike, Teatar &TD, Žar ptica, ZKL…

Za ulogu Tene u istoimenoj predstavi HNK Osijek dobila Nagradu hrvatskog glumišta.

Igrala u filmovima Konjanik  B. Ivande, Posebna vožnja M. Puhlovskog, Kravata N. Ivande, Zagorka B. Čakić-Veselič, Djeca jeseni G. Rukavine, Most na kraju svijeta B. Ištvančića. U stranim produkcijama surađivala je s redateljima F. Giraldijem u filmu La Frontiera u kojem igra Melaniju, jednu od glavnih  uloga, te s C. Nerom u filmu The Fever.

Igrala je glavne uloge u popularnim televizijskim serijama: Zabranjena ljubav (Fremantle produkcija), Hitna 94 (Odeon produkcija), Najbolje godine i Kud puklo da puklo (Nova TV)… te mnogo sporednih televizijskih uloga. Ostvarila niz glavnih i sporednih  uloga u Dramskom programu Hrvatskoga radija. Često interpretira književne i znanstvene tekstove na Trećem programu Hrvatskoga radija,  a naročito poeziju…

Osniva  umjetničku organizaciju, Zagrebački glumački atelje koji nastavlja produkciju predstave Glembajevi M. Krleže u režiji Ž. Senečića, te  igra ulogu barunice Castelli.

Slijedi prvi autorski projekt, Ja koja imam nevinije ruke, kao rezultat istraživanja opusa i života pjesnikinje Vesne Parun. Predstava je osvojila Grand Prix na Međunarodnom Festivalu monodrame 2015. godine u Bitoli. 2016. godine je na programu edinburškog festivala Fringe.

2018. i 2019. godine u koprodukciji s Teatrom Exit i u autorskom timu sa slovenskim kolegama, u režiji Janeza Vajeveca realizira dva autorska projekta, hit komediju „Voliš li me?” te monodramu „Susjed” za koju potpisuje i adaptaciju romana Marine Vujčić. Obje predstave još su uvijek na repertoaru Teatra Exit.

Predstava „Voliš li me?” osvojila je Nagradu žirija, te Nagradu medija na Prishtina International Theater Festival 2019. godine.