Dramski pedagog, dramaturg, koautor projekta

Diplomirao filozofiju/sociologiju 1978.
Magistrirao na temu Odnos Stanislavski-Brecht 1982. godine.
Od 1984. zaposlen na RTV Slovenija.
Urednik dramskog programa od 1996. do 2014.
Od 2014. voditelj dramaturškog odsjeka RTV Slovenije.
1978./1979. u SAD-u studira Method Acting po Lee Strasbergu u L.A.-ju (pedagozi Dominique DeFazio, Hedy Sontag, Marc Marno, Geraldine Barron),
Od 1983. počinje s pedagoškim radom u Studiju u Ljubljani.

1999. igra ulogu Doktora Dorna u Galebu, Čehova, u Slovenskom mladinskom gledališču.
1984. igra ulogu Maria u TV filmu Ludwigani.

Za dječji program RTV Slovenija napisao više scenarija:
Kjer so lutke doma, Ukradeni poljub, Zlata ribica.
Za dramski program: Dan kot vsak dan, Ludwigana, dramsku seriju za radio:
Ulica hrepenenja (6×50.min.).

Od 1983. godine s bratom Janezom aktivno vodi glumački studio koji radi po Method Actingu Leea Strasberga u Ljubljani. Kao glumački pedagozi vode kontinuirane radionice u Bosljivoj Loki, Zagrebu, Beogradu, Goriziji i Grožnjanu. O njihovom snažnom pedagoškom utjecaju svjedoče mnogi istaknuti glumci i kazališni profesionalci u Sloveniji, Hrvatskoj, Italiji i Srbiji.

Voliš li me?

Voliš li me? je glumački projekt. Mi glumci znalački smo preuzeli odgovornost za nastanak dramskog teksta, za mizanscenu i glumačku izvedbu. Ovaj je projekt dugo vremena kao ideja bio prisutan među nama koji se već godinama sastajemo na vježbama Zagrebačkog glumačkog studija i Glumačkog studija braće Vajevec iz Ljubljane, sve dok ovoga ljeta nije pala konačna odluka da ga realiziramo.
Kao temu predstave, koja je već bila sugerirana zrelošću i pojavnošću glumačkog para, odabrali smo ljubav. Tkamo njihovu ljubavnu priču koja se pred nama kronološki odvija kroz dvadeset godina: od samih ljubavnih začetaka i projekcija, preko vjenčanja, rođenja sina, sve do rastave. I naravno, u trenutku kada se pojave problemi koji rastavom ne prestaju – ako ni zbog čega drugoga onda zbog sina, i podjela imovine nam je zadnje na pameti – drugim riječima, kada ljubav među njima još nije sasvim umrla ili je na tom putu, bol je još veća.
Pisanje teksta omogućila nam je metoda dramske igre koju njegujemo u oba studija, a koja glumca osposobljava za djelotvornost i dramatičnost na sceni, pri čemu se razvija osjećaj za scenski tok – osjećaj za scenu. Djelotvornost i osjećaj za scenu bitne su sastavnice dramskoga teksta. Počeli smo s improvizacijama – Vesna i Žiga uvijek su improvizirali u zacrtanim okvirima i na zadanu temu. Potom smo aktivnom analizom odabrali ono što je bilo primjenjivo u sceni koju smo upravo stvarali, a to je bilo samo ono što je zaživjelo tijekom improvizacije. A da bi to isto zaživjelo, glumački par se morao – kako mi znamo reći – prepustiti kreativnom procesu. To je važno jer se samo uslijed kreativnog procesa u glumcu pokreće ono što je francuski glumac Talma nazvao „vanrednom inteligencijom“ i obično nadilazi inteligenciju koju glumac koristi u svakodnevnom životu, zato što je riječ o izražavanju slobode i „neuobičajenom senzibilitetu“ koji je također veći od onog svakodnevnog, iz istog razloga. Vanredna inteligencija i neuobičajen senzibilitet glumcu omogućuju da iz njega izviru prave riječi potkrijepljene pravim iskustvom. I samo to je važno. Dakle – ono što glumački par nije odigrao u kreativnom procesu, a priori je otpalo. Tako se tekst krenuo polako formirati i rasti sve dok se na kraju nije zgusnuo u oblik prikladan za izvedbu – za predstavu.
Već za nastanka teksta polako nam je postajalo jasno da će se, unatoč našim namjerama, na kraju roditi komedija. Čini se kao da smo od Čehovljeve dramatičnosti nadalje na neki način osuđeni na komediju – naravno, u teatru koji još uvijek inzistira na karakterima i dramskoj strukturi. Do komičnosti dolazi jednostavno zato što ego – čovjekov svakodnevni stav – sebe shvaća preozbiljno, zapravo isključivo ozbiljno, i upravo zato ne može izbjeći komičnost (ali ni bol – sic!). To nam je potvrdila i gluma oboje glumaca. I zadnje, ali ne i najmanje važno: u Svršetku igre, Beckett na jednom mjestu kaže da je najsmješnija ljudska nesreća. Neka ovo bude i mig gledateljima.
Dakle – iako se čini da je u ovom našem eksperimentu riječ o preživjeloj kazališnoj formi, smatramo da ista još uvijek može biti tematski suvremena, pa čak i aktualna. Ipak je ljubav, kao što znamo reći, vječna.

Andrej Vajevec